Svaki lov u moru poseban je i izdvojen doživljaj za pasionirane podvodne ribolovce. Odlasci u more na silu tek su rijetke iznimke inercije dogovora ili nagovora pomalo nerazumljivog (nerazumnog) lika iz priče koji potiče loše u nama; na silu ili nasilnost, što nikako ne valja. Posljedice su često opisane fatalnošću ili rezignacijom svih aktera. Ponekad, u studenim jutrima i mutnim vodama često dolazi do odsustva želje što prevladavamo borbenošću duha boreći se sami sa sobom u jednoj beskompromisnoj ali nadasve sportskoj borbi čistih pravila vrlo svjesno se izlažući i mogućem porazu koji nas ojača ako nas, nadam se, ne ubije.

Posebnost čine takmičenja. To nije uvijek za svakoga. I ona su dio tog mogućeg sraza želje i nevoljkosti, ali svakako i potičući faktor koji nas tjera naprijed za šta smo svjesno spremni platiti puno para za malo muzike, a ljudski se nadati i koncertu fanfara ili što žene vole čuti, crkvenim zvonima. I malo glazbe biva esencij opusa koji čini ugodu trenutka: poput Sirena na Scilama ali sretnijeg epiloga.

Podvodni ribolov u svojoj suštini traži sistematičnost i organiziranost u moguće svim segmentima. Kod većine, godine bavljenja tim sportom rezultiraju rutinom, ali jedna pozitivna napetost stvorena u naukovanju uvijek ostaje i potiče na ponovnu provjeru, pripremu svega i sva jer greške se skupo plačaju.

Bitno je i reći da je u osnovi, podvodni ribolov individualan sport i ta se navika stvara godinama, i svako priječenje toj navici indivualizma izaziva neuroze i loše raspoloženje.

Na samom početku nije slutilo na dobro. Stara narodna poslovica: „Mili moji, kuda koji“, sugerirala je na stado bez pastira ili možda čopor, a nekima i krdo. Simpatičnost neformalnosti izlila se i zaledila u studeni jutra u ledeni blok koji dočekat če nas neotopljen. Prevelika je bila stud. Izmješale su se formacije, čopor u stadu, dalo se naslutiti; a dan je bio tako lijep i blagoslovljen svom ljepotom pozne studene jeseni.

Adrenalin trenutka početka i smrznuti prsti ruku i nogu tražili su koncentraciju misli usmjerenu prema jugu,a sumlje su otjerane ironijom i sarkazmom jos uvjek sa nadom u dobar ulov. Lovilo se silno bez pauze i odmora. Skakalo se sa pozije na poziciju ne razmišljajući puno u taktikama; tko nabije taj dobije. Uostalom i nije bilo druge. Zona već tisuću puta odrađena i ispričana do izlizanosti nije nudila neke enigme i kombinacije šaha. Bila je i velika, prevelika, a opet i mala pa je raširiše od uvale Kuda do punte Koji. Odgovor se tražio u dugoj čeki i kondiciji u nogama da tjeraju naprijed. A nije išlo u kraju, u plitko. Trudba je nevelikom broju urodila plodom, a što više se bližio kraj to veća je bila borba sa ozeblinama i inim avetima podvodnjaka otorinolaringološkog formata, pa šta se uzme sve je loše, a igrale su i kombinacije. Pokušaji u dublje prava su naučna fantastika, osim za majstore, za borce i znalce, za igrače, za fanatike i pobjednike.

Povratak u bazu bio je sportski neveseo što je podrazumjevalo puno himbe na zlu kob i psovanje sudbi i nekih nepoznatih vladara podmorja uz dosta samokritike i kritike ostalih članova posade, al sve uz smijeh. Sve u svemu, glazba je to bila Sirenina, to malo muzike za puno krvi, znoja i suza činila se dostatna nadnica. Ugođene strune sola, dueta, trija, hitale su orkestru da se pridruže u Podvodnoj simfoniji.

Povratak u formaciju pred start bio je u najmanju ruku jadan. Simfonijski kressendo nije se desio; prekinuo ga je neartikulirano skičanje čopora koji je prenuo iz čarolije sveudilj. Mučnu tišinu zamjenio je žamor, a žamor je devoluirau u blejanje. Poneki kvazipastir nije uspio patetičnim zalogajima iz ruke ispraviti krivu Drinu u More. Kacijola napoja u valovu ušutkala je glasnice do muka za meditaciju na temu.

Retoričko pitanje. Čine li stado samo ovce ili i gordi jeleni? Čine li čopor lavovi, vukovi ili možda hijene? Pitat ću djecu, oni uče o tome.

Pitaše me djeca: "...a šta su delfini?" Nisam više bio siguran.